** Budan.blog.hr ** Alternativa, zen filozofija, duhovne teme, haiku, poezija, umjetnost, vizije, mudrosti, razmišljanja, priče

IGOR ČATIĆ: VREČICE ZA SMEĆE


Hrvatska je svjesno izložena nevjerojatnom teroru, osobito pisanih medija i zelenih. Na temelju netočnih podataka, a u funkciji onih koji žele baciti na koljena još i ono malo hrvatske, prvenstveno kemijske i farmaceutske industrije. O tome izvrsno piše vodeći hrvatski toksikolog, prof. F. Plavšić pod nazivom Ne razumijem što pišu! (Vjesnik. 20. ožujka).

Prof. F. Plavšić potpuno opravdano završava svoj kratki, ali znakoviti tekst slijedećim mislima. »Gluposti! Neznanje! Zaista mi je dosta. Svaka budala piše što god mu padne na pamet i više ne vrijedi ona: »Stotinu pametnih ne može odgovoriti na pitanja jedne budale«, kad se budala toliko nakotilo da su premašile broj pametnih. Pametni više nemaju vremena ili volje odgovarati na izjave budala.«

Hrvatska zaista nema dovoljno onih koji znaju da svaki dan reagiraju na taj pritisak. Jedan dan nas zasipaju s bisfenolom A. Zato jer je jedna strana tvrtka započela promidžbu svojih skupljih bočica za djecu od poli(eter-sulfona) ili kratice PESU.

Zato je posijana u javnost tvrdnja da su bočice od polikarbonata štetne, za što nema dokaza. O tome je izvrsno pisala vrla urednica rubrike „Zaštita okoliša“ u jednom časopisu pod naslovom:. Plastične bočice i bisfenol A – mišljenje jedne mame. Zbog nedokazane tvrdnje dobro plaćenih znanstvenika, ali ipoak manje nego što košta reklamna akcija, sosijana je dvojba i tisuće će majki kupiti ono što misle da je najbolje. Posebno ako piše da su to bočice tipa „rasti zeleno“. A što ako se jednog dana pokaže da su takve, također plastične bočice možda štetnije od onih s bisfenolom A? Te će se dokaze kriti tako dugo do se ne pronađe novi, još skuplji materijal, a time i skuplje bočice.

Istog dana dnevnik koji se ponosi nakladom od 300 tisuća primjeraka u svom zagorskom izdanju piše o genijalnom pothvatu ravnateljice Dječjeg vrtića u Zaboku, Dijane Lovinčić Crnković. Koja tumači ne samo djeci u vrtiću, već i onoj u jaslicama kako treba zaustaviti uporabu plastičnih vrećica (preciznije polietilenskih vrećica) jer one su krive što stotine tisuća životinja ugiba (ne umire kako piše izvjestitelj(ica) mab). To je potpuna neistina koja se uporno širi u svim hrvatskim medijima. A zapravo u funkciji prodaje ekoloških štetnijih biorazgradivih plastičnih vrećica koje forsira za sada jedan trgovački lanac. Koje se istina razgrađuju ali traže posebni sustav gospodarenja i ne smiju se odlagati s ostalim otpadom na odlagališta. Zato trgovački lanac kojeg svi tako zdušno reklamiraju traži da mu se vrate istrošene vrećice. U dvostrukoj funkciji, mora to posebno odložiti i usput si povećava promet. Ali i u funkciji promicanja također ekoloških dvojbenih platnenih vrećica. Ako su načinjene od pamuka, onda bi trebalo jednom javnosti kazati što znači uporaba pamuka u odjeći i za vrećice. Pamuk se trenutno uzgaja na 3 % raspoloživih površina, a troši 25 % pesticida (Vjesnik, 22. studenoga 2008). A da se ostale operacije pretvaranja u torbe ili odjeću i ne navode.

Valja se vratiti plastičnim vrećicama. Optužba da zbog tih vrećica ugibaju životinje je netočna i temelji se na krivoj interpretacija izvještaja o jednom istraživanju provedenom u Kanadi osamdesetih godina prošlog stoljeća. U tom izvještaju piše da sisavci umiru zbog zapetljavanja ili gutanja ribarskih mreža. Polietilenske vrećice nigdje se ne spominju. Vlade Australije i Velike Britanije taj su podatak ispravile u svojim izvješćima. Svi smo svjesni važnosti i ugleda kojeg uživa Greenpeace među ekologistima diljem svijeta. A njihov stariji istraživač David Santilo iz Greenpeace Research Laboratories u nekoliko je izjava potvrdio da se radi o ribarskim mrežama. »Malo je vjerojatno da su mnoge životinje umrle zbog plastičnih vrećica. Dokazi upućuju upravno na suprotno.«Odakle pravo raznim ravnateljicama da uče djecu od jaslica krivo i da zagovaraju štetna ili skuplja rješenja a nije jedina. Zato je pravo pitanje dokle će nadležni dopuštati takve štetne akcije.

Konačno, a ne manje važna poruka trgovačkom lancu. Provjerili smo, vaše plastične vrećice načinjene su od biorazgradivog materijala. Ali tada to morate napisati na vrećici. Sada piše da je načinjena od polietilena protiv kojeg se tako borite, a koji je najbolji materijal za tu svrhu. Piše na vrećici da se smije baciti u koš. Razmislite što bi se dogodilo da netko upozori na tu neistinu nadležne organe. Jer biorazgradivim vrećicama nije mjesto bilo gdje. Posebno ne na odlagalištima blizu izvora vode.

Igor Čatić